sasvim ženske priče

Ples

Poslala sam ti poziv.
Poruku koju je vatra življenja ispisala na mom dlanu.
Nemoj skočiti na noge i povikati: „Da, to je ono što želim! Učinimo to!“
Samo tiho ustani i pleši sa mnom.

Pokaži mi kako slijediš svoje najdublje želje,
spiralno se spuštajući u bol unutar bola,
a ja ću ti pokazati kako posežem unutra i otvaram se prema van
kako bih osjetila poljubac velikog Misterija, slatke usne na mojima, svakoga dana.

Nemoj mi reći da želiš držati cijeli svijet u svome srcu.
Pokaži mi kako se odvraćaš od okrivljavanja drugoga
a da ne napuštaš samog sebe kad si povrijeđen i bojiš se biti nevoljen.

Ispričaj mi priču o tome tko si
i saznaj tko sam ja u pričama u kojim živim.
I zajedno ćemo se sjetiti da svatko od nas uvijek ima mogućnost izbora.

Nemoj mi reći kako će divne stvari biti... jednoga dana.
Pokaži mi da možeš riskirati da budeš potpuno u miru,
uistinu pomiren sa stvarima kakve su upravo sada u ovom trenutku,
i opet u slijedećem i slijedećem i slijedećem...

Čula sam dovoljno ratničkih priča o junačkim pothvatima.
Reci mi kako se raspadneš kad udariš u zid,
naletiš na prepreku koju ne možeš prijeći snagom vlastite volje.
Što te nosi na drugu stranu zida,
prema krhkoj ljepoti tvoje vlastite čovječnosti?

I nakon što smo jedno drugom pokazali kako smo postavili i održali
jasne, zdrave granice koje su nam pomogle da živimo jedno pored drugoga,
riskirajmo prisjetivši se da nikad nismo prestali tiho voljeti
one koje smo nekad voljeli glasno.

Povedi me na mjesta na zemlji koja te podučavaju kako plesati,
mjesta na kojima možeš riskirati da dopustiš svijetu da ti slomi srce,
a ja ću te povesti na mjesta na kojima mi zemlja pod stopalima
i zvijezde iznad mene uvijek iznova zacjeljuju srce.

Pokaži mi kako se brineš za posao,
a da te on ne određuje.
Kad su djeca nahranjena, ali još uvijek glasovi unutar i oko nas
viču da želje duše imaju previsoku cijenu,
podsjetimo jedno drugo da to nikada nema veze s novcem.

Pokaži mi kako svome narodu i svijetu daješ
priče i pjesme koje želiš da djeca naše djece zapamte,
a ja ću tebi pokazati kako se trudim,
ne da promijenim svijet, nego da ga volim.

Sjedni pored mene u dugim trenucima zajedničke osame,
znajući našu apsolutnu osamu i našu neospornu pripadnost.
Pleši sa mnom u tišini i zvuku malih dnevnih riječi,
ne zamjerajući mi ni jedno na kraju dana.

I kad zvuk svih svečanih očitovanja naših najiskrenijih namjera odumre na vjetru,
pleši sa mnom u beskrajnoj stanci prije slijedećeg velikog udaha,
daha koji nas sve udahnjuje u postojanje,
ne ispunjavajući prazninu izvana ili iznutra.

Nemoj reći „Da!“
Samo me uzmi za ruku i pleši sa mnom.

Sve ima svoje vrijeme (nisam li već istrošila tu misao).
Vrijeme prije ovog sada listam poput stranica albuma (hvala sjeni starog hrasta na tome). Sretni su oni koji su izabrali nezaborav, njihov život je kao višeslojna tkanica i sve je u njoj sa svime povezano.
Vrijeme koje je sada daje smisao svemu što je bilo, vrijeme sada artikulira ono što će biti kada sada otpusti svoje jedrilice u veliko more.
Ja svoje jedrilice promatram izbliza, mislima im bojim jedra i riječima stvaram kovitlace zračnih struja koje ih spremaju za put. S povjerenjem ih puštam moru i predajem silama koje su tu da ih vode.
Vrijeme poslije sada pripada meni i njima i vama svima. Uvijek se negdje dotičemo, tamo u kakofoniji misaonog svemira, kao i tu.
Vrijeme je za neku drugu priču.

Namah sam otvorila, pa evo da podijelim s vama.
Kahlil Gibran Prorok i umijeće mira

Putujem s vjetrom, o narode Orphalesea, ali ne tonem u prazninu; pa ako ovaj dan nije ispunjenje vaših potreba i moje ljubavi, onda neka on bude obećanje novoga dana.
Čovjekove se potrebe mijenjaju, ali ne i njegova ljubav, niti njegova želja da ljubavlju zadovolji svoje potrebe.
Stoga znajte da ću se vratiti iz veće tišine.
Magla koja se rijedi u zoru, ostavljajući tek rosu po poljima, podignut će se i zgusnuti u oblak, i potom pasti kao kiša.
I nisam bio nenalik magli.
U smiraju noći hodao sam vašim ulicama, a duh mi je ulazio u vaše kuće.
I kucaji vaših srca bijahu u mojemu srcu, i snovi vas usnulih bili su moji snovi.
I često sam među vama bio kao jezero među planinama.
Zrcalio sam u sebi vaše vrhunce i zavojite strmine, čak i prazna jutra vaših misli i želja.
U moju šutnju ulijevao se potocima smijeh vaše djece, a žudnje vaše mladeži navirale su u rijekama.
A kad su dosegle moju dubinu, ni potoci ni rijeke ne prestadoše s pjesmom.
No stiže me nešto još slađe od smijeha i veće od žudnje.
To je ono beskrajno u vama.
Golem čovjek u kojem ste svi tek stanice i tetive; on, u čijoj su pjesmi sva vaša pjevanja tek bezvučni otkucaji; no u golemom ste čovjeku i vi golemi.
I vidjevši ga, vidio sam vas i ljubio sam vas.
Jer koje su to daljine, koje nisu sadržane u tom div - prostoru, a koje ljubav ne bi mogla prevaliti?
Koje vizije, koja očekivanja i koje slutnje mogu nadletjeti taj let?
Poput hrasta orijaša, obrasla jabukovim cvatom golemi je čovjek u vama.
Njegova moć može vas saviti k zemlji, njegov miris diže vas u visine, a u njegovoj trajnosti vi ste besmrtni.

Do nekog drugog vremena...

Slutim proljeće. Zemlja mi miriše i izrasla je visibaba pod prozorom, a kad se vraćam s posla nije mrak, ujutro mi pjevaju ptice i rijeka će me zvati da joj obiđem obale...  A ja nemam bicikl, da osvojim daljinu i udomim brzinu, da dočekam proljeće na dva kotača.

u čast tisuća crvenih ruža u jeftinom celofanu koje su danas platile životom

vele da nema krivih koraka
patnja izazove osjećaj da ih ipak ima
jutros sam prošla druga snijegom pokrivenom ulicom
netko je prije mene ostavio tragove
krenula sam za njima
nisam uhvatila ritam tih koraka
morala sam sama
svojim putem
nisam se osvrnula za svojim stopama u snijegu
rekla bih da su izgledale zbunjeno i zbrkano
onome tko ih je pokušao slijediti
dan je bio nov
a sad je vrijeme je za ispričati večernju priču
otvaram usta da riječi poteku
doći će već nešto
znam
uvijek dođe

 

Ne možeš a da se ne upitaš što bi bilo
ne možeš b da ne pošalješ misao da ide tim putem
ne možeš c da se ne predaš tome i izgradiš tamo svoj svijet
koliko god da trajalo
gdje god i kako god da bilo...
  Hoćeš li izabrati
odletjeti za još neviđenim odrazima?

 

Ziiiiiiiiip Prepoznaješ li zvuk? Je li to zvuk zatvaranja ili otvaranja? Znaš li to bez gledanja, bez dokaza u vidljivom? Što ti je sve za to potrebno? Prepoznavanje ili poznavanje, iskustvo ili intuicija? Ziiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiip? A sada?

Dan počinje mrakom. Svjetla niotkud. Kroz rupice na roletama probijaju se ostaci noći. Čekanje... Krevet je pretopao da bi se ustalo. Mraku je svejedno jesu li mi oči otvorene, vuče me da ostanem. Osluškujem šuškave udahe malog začepljenog nosića pored sebe i puštam da mi prste upliće u kosu. Ponavljam si neke rečenice, kratki jutarnji monolog za dobar dan. Redaju se zvukovi iz kuhinje, zvukovi odlaženja, prvi, drugi, treći. Pozdravljanje prvo, drugo, treće. U kupaonici se prvi put ugledam, pa na tren zatvorim oči. Spavati. Prespavati. Otvaram um kao konzervu, treba iz nje nešto izvaditi danas za ručak. Počnimo s idejom. Pogled u frižider ne pruža puno izbora. Kako skoro svakodnevna dva-tri menija svesti na jedan? Još uvijek ne znam odogovor. Naručen poziv u pola osam je besprijekorno točan. Čovjek koji me zove također nema ideju za ručak. On ima neke druge ideje. Možda hladan tuš pomogne. O da, hladnoća je svuda oko nas, duboki minus. Boli me glava i hvata me prehlada. Umorna sam od same sebe i od boleština koje se redaju jedna na drugu. Tražim utočište, neko toplo i mirno mjesto za oporavak.

Pitam se da li ja to kapam i svakim danom se sve više utapam u materiji ili hlapim u nekom obrnutom procesu koji se zove odlazak ili samo promjena agregatnog stanja ili jednostavno kruženje vode u prirodi. Kako god, sjeti me se kada vidiš dugu.